extrema
Ewo, stighla ja zu hause ; (
Ja, tanya, s obzirom da smo se dosta selili sam dostha ishla u priwat-schule pa u gymnasium/ secundarschule Markus Fischer... A ti? Chekaj ti idesh u Wirtschaftshule tu u Čakovcu? Ili?
Hello...
Ewo mene. Uprawo sam bila na chatu s iwannom i mayom pa sad dosla ja da nesth i owdje napishem. Prwo, tanya, hwala na komntarcichu. Upishala sam design. ili kako da ti objasnim...oblikovanje, il kako wech wi to zovethe. Jawith cu se poshlje, moram skuhati ruchak a i spakirath se dokraja.
12.09.2006. u 12:52 | 1 Komentara | Print | # | ^Smrch...
Ewo pakiram se polako... Nisam mislila da ce mi tako tesko pasti powratak home. Kako god bilo, nema mi druge. Za dwa tjedna mi zapochinje fax i... Iwana, samo sam ti htijela rechi prije, ako necu stici u utorak da mi je zao sto sam te sjetila na owo swe. Zao mi je, stwarno sto morash josh jednom prolaziti to swe samnom. Pisath cu ti, don't worry! Da se nebi dogodilo da zaborwim croatish ; )
E da, i danke na onoj slici s Dadom i Kossyem. Sigurna si da imash josh jednu? ak ne, onda mi je nisi trebala dawati..Stwarno.. ajd' kleine drzi mi se i cujemo se, a nadam se i widhimo josh u utorak. Ich liebe dich, wießt du? 
Ewo, prođe josh jedan dan... Dosadan kao i swaki drugi... Popodne sam se nashla s Iwanom na kawi, tek toliko da se oprostim od nje. U ponedjeljak se wracham natrag u Zurich... : (
Osjećam se toliko jadno, i iscrpljeno... Zaborawljeno. Neznam hoću li se dogodine uopće i wratiti. A dobro, wjerojatno hoću ali...
Nije to vishe to. Nemam wishe razloga da se wratim, osim Iwane nemam tu wishe nikoga. Razgowarala sam sa tatom danash. Morala sam mu reci sto me muci jer je shvatio da nesto nije u redu. Plakao je skupa samnom kad smo pricali. Vjerojatno ga je swe to podsjetilo na njegowu bol kad je mama umrla. Rekao mi je da život ide dalje i da se ponekad događaju stvari koje nemožemo i neznamo razumijeti, ali da za swe to postoji razlog. Neznam... Možda mi je owo swe pomoglo da se josh bolje zblizim s Iwanom, jer smo se u zadnje vrijeme dosta udaljile. Željela bih wjerovati da je tako. Slažem se s Iwanom, i nadam se da su i on i mama na nekom boljem, sretnijem mjestu gdje nema boli i tuge. E da, Tanja tnx na slici. Dužnik sam ti. Ako sto god budesh trebala, mail adressu imash...
One more...
Dan mi je prošao prilichno brzo. Popodne sam prowela s Iwanom. Nismo se widjele wec gotovo godinu dana. Iako smo se cesto cule, jako mi je drago što sam je widjela. Znala sam da će me ona znati utješiti, ako ništa drugo barem mi nakratko vratiti osmijeh na lice. Dugo smo pričale i widjela sam da je i njoj teško to swe palo, a najviše to što sam to morala saznati na takaw način, i što je ona morala biti ta koja će mi to kazati. Prije nego sam se vraćala kući sam josh jednom swratila do groblja. Htijela sam josh jedom posjetiti mamu, a i Dadija.. Neznam kako bih uopće opisala osjećaje i misli koji su mi prolazili glavom dok sam stajala ispred njegowa groba. Nisam se mogla suzdržati, morala sam zaplakati. Slomio me sam pogled na grob. Žalila sam samo da bude Iwana kraj mene, ali joj nisam htijela ni reči da se wraćam tamo, jer nisam htijela da opet to prolazi samnom. Jučer, kad je došla samnom,...widjela sam u njenim očima da želi što prije otići odande, i da sam samo pogoršala stvari kad sam je zamolila da pođe samnom. Nisam je htijela podsjećati na swe što se desilo, ali znala sam da sama neću moći. U ponedjeljak se vraćamo u Zurich, ali znam da će dio mene ostati ovdje. Na onome groblju. O Bože, prvo mama a sada Dado... Kaj sam ja fakat tak loša osoba da mi se to događa?
07.09.2006. u 23:25 | 0 Komentara | Print | # | ^Why must life be so cruel?
Konacno sam si uzela vremena da dovrsim ovaj blog.
Započela sam ga wec pred 4 mjeseca ali su me okolnosti spriječile da ga i dovrsim...
U međuvremenu mi se dogodila najgora stvar u životu. Nešto... nešto što ne mogu ni opisati. Izgubila sam prijatelja. A s njime i dio veselja. Od tog trenutka moj život je postao samo hrpa pobrkanih misli i osjećaja. Kako da shvatim da nije stvar u meni kad mi se cijeli život dogadaju tako grozne stvari. Kao da nije bilo dovoljno i to sto sam odrastala bez mame.
Ljudi mi stalno govore kako život ide dalje...Da znam, život ide dalje. Ali ja ne idem...
Koliko god se trudila, ne prođe ni jedan dan, ni jedan sat da me misli ne vrate u prošlost, u vrijeme kada su josh bili tu, pored mene. A kako da ga se ne sjećam kad me svaka stvar kraj koje prođem, svako lice, svaki glas, svaka riječ podjeća na nju.. Ali, znam da je ništa nemože vratiti, ali će 4ever ostati u mojim mislima. zar sam stvarno tražila previše? Samo sam željela imati nekog pored sebe, biti dio nečijeg života. Biti nečiji oslonac? Koliko god me slomila njihova smrt, zauvijek ću biti zahvalna što sam imala barem priliku da sam srela Dadu, upoznala i bila barem mrwica u njegovu životu. Stalno se pitam kako bi bilo da sam imala mamu, da sam imala nekog s kim bi razgovarala, s kim bih mogla podjeliti swoje probleme. Znam da swe ovo zvuci..., ali moji osjećaji su takvi. Razocarana sam u cijeli svijet.
Prije nego sam počela raditi owaj blog, proživljewala sam jedne od najljepših dana swog života,a onda je swe nestalo. U noći... Život mi se srušio u tren, kao kuća od karata... I koliko god nesretna bila ja zbog toga, i koliko god se trudila razumijeti NE MOGU, ne želim i neznam razumijeti. Why must life be so cruel?! ; (
